ZLATNO TKANJE

Tkala sam danas
najljepša tkanja,
od lične sreće 
i osjećanja.

Nahranih dušu

željenom čežnjom,

sa mnogo strasti

u danu jednom!

Ulazim pod krov

voljenog sina,

pa vezem tkanje

zlatnim nitima.

Naraslo srce

od silne sreće,

radosna suza

iz oka kreće.

U duši gori

od srca žar,

živjela majka

za ovaj dan!

Utkala riječi

u zlatno tkanje,

da trajno čuva

to osjećanje.

Da vječno sjaju,

k'o zlatne niti,

a Gospod da vas

čuva i štiti!

                             

                             Svom Tofilu

                   Majka

BAKINE ŽELJE

U vaše me društvo
 danas srce vuče,
punoljetstvo mi slavi 
voljeno unuče!

Podignimo čaše, 
muzika nek krene,
punoljetstvo srećno mu 
danas i od mene!

Ponosno i smjelo, 
sa krunom zrelosti,
nek' korača svojim 
stazama mladosti.

Sreća da ga prati, 
Gospod da ga štiti,
da razvije grane 
Jablan ponositi!

A družini čitavoj,
u svečanom činu,
želim sretno druženje 
i muziku finu!

Svojoj Bubi od Bake Kove

 

Spomen-obeležje u Bresticama
Foto: HO Srbi za Srbe

HERCEGOVINA

Ooo zemljo moja bregovita,

zemljo moja krševita,

zemljo moja kamenita,

ponosna i plemenita!

Svaku stopu, svaki kamen,

gazila je jednom barem

teška čizma osvajača,

krvoloka i pljačkaša!

Ispod tvoga svoda plava

vodila se borba slavna,

za odbranu tvog imena

svake stope i kamena!

Pališe te i rušiše,

jame s' nama ispuniše,

misleć' da nam sjeme zatru,

da grob sestra ne zna bratu!

Ali njedra goje tvoja,

krševita zemljo moja,

div-junake svakog doba

da te brane od nitkova!

Svaki kamen, svaku stopu,

gorštak ne da da mu otmu (!)

već sa puškom o ramenu

s' hrabrim srcem u boj krenu.

Nevesinjska puca puška

ne jedanput već dva puta!

I na znanje daje rodu

da se bori za slobodu!

Ne da gorštak da ga slome

iako mu krila lome,

već sa svojom toplom krvlju

piše svoju istoriju!

Svim div junacima veliko hvala!

Autorka

https://www.youtube.com/watch?v=nV13oxlvZn8&ab_channel=SnjezanLalovic

POEMA O BRESTICAMA

 

U podnožju stijena i litica,
na obodu rodnih oranica
sakriveno jedno malo selo,
u kamenom gnijezdu svijeno.

Vidike mu zaklonila brda,

mnogo jama skrivenih u njima,

kamenice vodu što skupljaju

u litici kad kiše padaju.

Ponose se brda pećinama

u kojima zimi medvjed spava,

vukovima što po noći viju,

da, za pokret, okupe družinu.

Na to selo, ko želi da čita,

ustaška je udarila svita,

drugog marta četrdeset druge

i nedužne ubijala ljude.

Kuće gore, mala djeca vrište,

sad moraju napuštat' ognjište,

a sve snijeg zatrpao kleti,

po dva metra visoki nameti!

Ko god krene niz ravnu kotlinu

sa greda ga mitraljezi skinu,

nepomični ostaju u snijegu

osim majke što pronese bebu.

Uprtila bešiku drvenu

u njoj svoju bebu povijenu

svog prvenca od trideset dana,

pa ih Gospod spasi od dušmana.

Suze lije i tiho nabraja,

dva đevera nađe u ranama,

i svog dragog supruga sa njima,

svakom od njih osta familija.

Sva tri brata, žalosna im majka,

svakom djeca ostaše nejaka,

spaljena im kuća do temelja,

za život im nada izgubljena.

Uzalud zlikovcima želja,

pucnjava se začula iz sela,

otpor daju iz kuća mještani,

u pomoć im stižu Korićani.

S' druge strane iz Hodžića braća,

pa nestade pucnjave ustaša.

Sad za njima neće u potjeru,

već skupljaju leševe po selu.

Četrdeset i sedam mještana

sakupiše u snijegu tada;

ranjenima rane previjaju

al' uzalud vijeka nemaju!

Selo malo, ispod samih stijena,

priča priču od davnih vremena,

potomcima da pamte i znaju

o Brestičkom nedužnom stradanju!

Svim potomcima: praštajte 

ali ne zaboravljajte!

Vaša Kova