ORONULE RUKE

ORONULE RUKE

Oronule gledam ruke

što su nekad i bez muke

obavljame pos'o svaki,

bio težak ili laki.

Kuđelju su nekad prele,

nekad vitke ruke bijele,

tanke niti prsti tvore

da džempere pletu nove.

I sitan su vezak vezle,

i čarape tople plele,

na razboju svašta tkale

i stolnjake kukičale.

Na grudi su privijale,

kupale i povijale,

svoja čeda, svoju nadu,

danas žive svi u gradu.

Svaki pos'o bez razlike,

od varjače do motike

krivog srpa i sjekire

bez straha su obavile.

Radile su i stvarale,

a za odmor nisu znale,

neumorno bez prestanka

za napredak potomaka.

Sada evo ruke ove,

od reume prsti bole,

jadna drugu nježno mazi,

a lijeka ne nalazi.

Neizbježna starost stiže,

od godina lanac niže,

sve alku za alkom spaja,

svaka nova nema sjaja.

                  Autor: Koviljka Bratić