NA KUĆNOM PRAGU

NA KUĆNOM PRAGU

Odletjeli lasti ptići,

od sokola sokolići,

orlići u čarne gore

a ja u grad poslah ptiće,

da im ljepša zora sviće.

Gradska svjetla da im sjaju,

da dohvate dugu čarnu,

da im sjajem sve pozlati,

da ih sreća svuda prati.

Lasta gnijezdo obnoviće,

nove ptiće odhraniće,

a orlići klikću gorom,

ja ih slušam ranom zorom.

Sokolići, u svom letu,

zapjevaju u duetu,

a ja u svom skromnom domu,

omladinu čekam svoju.

Po dvorištu šetam mekom,

svoju dušu hranim sjetom,

čekam ptiće da se sjete

i pred rodnu kuću slete!

Majka čeka, vijenac plete

od godina što joj lete,

da zagrli svoje ptiće

i njihove sokoliće!

Po dvorištu stara šeta

a dušu joj hrani sjeta,

priće čeka da se sjete

i pred kuću da dolete!

                          Majka