PEČAT PROŠLOSTI
Uhvati me neka sjeta
pa mi mis’o nekud šeta,
kroz djetinjstvo i kroz mladost,
kroz rastanke i kroz radost.
Ređa sjeta slike žive,
snjegove i duge zime,
leden okov stegnut svuda
pa ne možeš baš nikuda.
I verige krupnih alki
ispod kojih vatra plamti,
drže bakren kot’o crni
a u njemu snijeg cvili.
Otac kocke snijega siječe
od ujutru do uveče
i u crnom topi kotlu,
da napoji žednu stoku.
Kad ponekad sunce grane
ledenice topit’ stane,
djeci sreća žari lice,
biće vode i za piće!
Djetinjstva su dani prošli,
svako od nas pečat nosi
a kad mladost zakorači
svukuda nas život baci.
Sad okrutih zima nema,
vremenski ih zbrisa talas,
težak pečat te prošlosti,
duša moja i sad nosi!
Autor: Koviljka Bratić
Нема коментара:
Постави коментар