Noćas sam opet plakala,
slike sam naše gledala
prošlih se dana sjećala
i našeg sina čekala.
Tišina nijema u našem domu,
dok kiša pada po starom krovu,
plamene munje paraju tamu,
a grmljavine sve prolamaju.
Nošena vjetrom kiša jaka,
stara prozorska stakla mije,
a u blizini negdje u tami,
strašni se udar groma javi.
Ni struje nema, svuda je tama,
treperi mala svijeća lojana,
na zidu stari časovnik mlati,
Ooo, kako sporo prolaze sati.
Dok vjetar svoju dokazuje moć,
moje će misli koje-kuda poć,
nizaću đerdan od minulih ljeta,
bezbroj mi slika kroz podsvijest
šeta.
Dogorijeva svijeća tanka
poklapaju se kazaljke sata,
vjetar pokušava otvoriti vrata
a moje umorne oči počinje san da
hvata.
Sa posteljom mekom, ovu ću dijeliti noć,
možda će sa jutrom ljepše misli doć!
Autor: Koviljka Bratić
Нема коментара:
Постави коментар