VATRENE STIHIJE

VATRENE STIHIJE

Tužno pište sitne ptice male,

iznad gore vatrom smežurane.

Dim je gusti vidik pomutio,

malena im krila osušio.

Vatra plamti, jak je vjetar širi,

zmija šarka pod kamenom cvili,

a ježevi u lišću sklupčani

izgorješe k'o i šumski mravi.

Plamti vatra, plamen stabla liže,

kućama se primiče sve bliže,

gase ljudi, živote ne štede,

vatrogasne pristižu cisterne.

Noć se spušta, niko nema mira,

ljuti oganj svakom strah uliva,

gori zemljom osušena trava,

u panju se vatra razbuktava.

Ni kap vode ne nalaze ptice,

osušene da skvase kljuniće.

Dim za oči ujeda i guši,

svaka biljka polako se suši.

Duga suša uništi seljaka,

sad mu vatra zakuca na vrata,

zar je Gospod razum izgubio

pa ne vidi šta je učinio?!?

Žeđu mori, a sa vatrom žeže,

ne znam šta je od to dvoje teže!

Vuci krave razgone po kršu,

a medvjedi košnice urnišu.

                        Autor: Koviljka Bratić