ŽAL

ŽAL

Selo moje, živopisni kraju,

žao mi je što te napuštaju,

mlade duše ne žele da žive

tamo gdje se obrađuju njive.

Svakom teška motika i kosa,

svak bi samo kompjuter da nosa,

brza kola, motore i lovu,

i kafiće, gdje čekaju zoru!

Ja te gledam s malenog brežuljka,

zraka sunca svaki kamen kupa,

a okolo planine u nizu,

čini ti se sve su tako blizu.

Sve nijemo, ništa se ne čuje,

samo kola po asvaltu jure,

stare duše umiru polako,

i ognjište ugasi se svako.

Ja te gledam i sa tugom živim,

ne znam čime srce da umirim,

povjetarac lako krilom tuče,

pokraj mene mirno spava kuče.

Stado moje na proplanku pase,

na moje se odaziva glase,

sa užitkom kida rosnu travu

i još slađe olistalu granu.

Predvečerje trista čari ima,

al' to nikog više ne zanima,

ja polako napuštam brdašce,

mome stadu danas dosta paše.

Utonućeš u tišinu nemu,

zvijezde će treperit' na nebu,

sa pticama zaigravat kolo,

sve dok jutro ne osvane novo.

                Autor: Koviljka Bratić