BOLNI RASTANAK

BOLNI RASTANAK

Ispratih te na počinak Majko,

bolna srca odlazim polako,

bolnog srca i očiju suznih, 

svjesna da te zauvijek gubim.

Život ti je težak bio,

i grom te je spržit' htio,

klala te je šarka zmija,

i od nje si jača bila.

U zenici oka svoga

nosim sliku lika tvoga,

dok doktori bitku biju

tijelo ti sijeku pa šiju.

U život te hrabrost vrati,

pa tekoše sretni sati,

ovoj bici ne odolje,

na počinak vječni ode.

Uzor si mi uvijek bila,

za život mi dala krila,

pokazala put ka sreći,

prijatelju moj najveći!

Grudi su mi teške

od tuge i bola,

nema više toplog

zagrljaja tvoga.

O noći moje besane,

o grudi moje košmarne,

liječim vas suzom iz oka,

suzama moga poroka.

                                             Posvećeno mojoj majci Milosavi

                                                   Napisano u noći, 7.marta 1984.god.

                              Autor: Koviljka Bratić

MOJOJ KOMŠINICI

MOJOJ KOMŠINICI

Pred tvojom kućom stojim,

i svaku put mi skoro zastane dah,

nekako spontano, u isti mah,

osjetim tugu, i bol i strah.

Upeklo majsko sunce,

prozorska stakla sjaju,

a tvoja su ulazna vrata

zarasla u gustu travu.

Avliju prekrile mahovine,

ogradom hrđa hara,

kapiju davno zatvorenu

danima niko ne otvara.

Odgovor tražim od moćnih sila,

zašto su tako htjele,

da posle tvoga odlaska,

sa tobom i tvoja loza svene.

Tešku ti sudbinu skrojiše zvjezde,

i mač ti dadoše ljut,

da sa njim živiš i stvaraš,

i krčiš životni put.

Vrijeme teče, život stvara,

zub vremena sve razara,

napuštena gledam zdanja,

teškom mukom sazidana.

Odgovor ne mogu nikako naći,

mada ga i sad od zvjezda tražim,

da barem malo u svojoj duši

ovu jezivu sliku ublažim.

                     Komšinici Ljubi

                             Autor: Koviljka Bratić

JASEN

JASEN

Gledam jasen osušen na panju,

pa se tako prepustih sjećanju,

prisjetih se sada tebe kćeri,

kad skupljasmo jasen osušeni.

Dan je vedar,  ja u gori sama,

čujem samo zvona na kravama,

male ptice što lete po gori

i guštera što pauka lovi.

Zuje muve, obadi i pčele,

noge mi se u grančine splele,

vrijeme došlo nosit ih ne mogu,

pa mi stalno zapinju za nogu.

Sve se mijenja, priroda i ljudi,

staro vene a mlado se budi,

svakom život istrasir'o pute,

ili trnjem il' cvjećem posute!

Pozdravlja vas stara čobanica,

s Hercegovačkog kamena i krša,

gdje se zmije u kamenu kriju

a orlovi nad proplankom viju!

                           Joci

                                                 Autor: Koviljka Bratić

POZDRAV HUMKAMA

POZDRAV HUMKAMA

Poleti golube bijeli,

ponesi buket poljskih cvjetića,

prospi ih po gobovima

voljenog moga brata i strica.

Stricu mi kaži čitam mu priče

i pamtim prve cipelice,

a bratu viđam dugačke kose,

kako ih vjetri mrse i nose.

Preleti humke sa svih strana,

pa onda klikni kraj uzglavlja,

nek čuju vapaj iz moje duše,

i miris cvjetova koji se suše.

Nastavi letjet', ptičice draga,

do Zagreba, velikog grada,

tamo mi skriva zemljica crna

voljenog brata Vladimira.

Moje mu suze prospi po grobu,

ja sam daleko, doć' mu ne mogu.

Miris tamjana i dim svijeće

do njega vjetar donijeće.

Pitaj ga, ptico laganih krila,

da li mu neko u dušu dira,

u tuđoj zemlji bez bratstva svog,

a sestra ne zna gde mu je grob!

Vrati se ptico nek' humke ćute,

leti na druge sretnije pute,

a ja ću dušu tješiti svoju,

k'o da sam bila s'tobom na grobu.

                                  Autor: Koviljka Bratić

NEMIRNE MISLI

NEMIRNE MISLI

Razmiljele se misli u mojoj glavi,

k'o sitni mravi u gustoj travi,

k'o pijan putnik u bespuću

dok traži put za svoju kuću.

Lutaju nekud, ne znam šta hoće,

il' možda bježe od samoće?

Ne znam šta traže, koj' im je vrag,

što mi na duši šaraju trag?!

Mile polako, k'o sunčev zrak,

vode ih želje, ljubav i strah.

Putuju danju, putuju noću,

sa njima uvijek stižem kud hoću!

             Autor: Koviljka Bratić

MAJSKI POZDRAV

MAJSKI POZDRAV

Poleti ptico iz moga kraja, 

sa ljutog krša i kamenjara, 

leti daleko do rijeka dviju

što divnom gradu obraze miju.

 Digni se ptico na krila laka 

sa brežuljaka i proplanaka, 

ponesi buket poljskih cvjetića

zakiti mi prozore voljenih bića. 

Poleti ptico u daljinu 

pronađi moju Anju i Ninu, 

Bogdana moga i moga Darka

s'tvojom ih pjesmom pozdravlja Baka.

 Ponesi pjesme ptica iz gaja

 i cvrkut ševa iz kamenjara. 

Ponesi sa sobom i sunčev sjaj, 

u mome kraju takav je maj. 

Puno vas volim i pozdravljam!

                  Baka Kova

"PACIJENT"

"PACIJENT"

Jasenovim hodam gajem,

uživam sa osjećanjem,

pa se sada sjeti baka

vragolastog svog dečaka.

Bujnom maštom misli kiti,

danas htjede doktor biti,

traži mantil da obuče,

pacijent mu malo kuče.

Sve u redu - doktor veli,

sad pokaži zube meni.

Uzalud se doktor muči,

obećava kolač vrući,

ali kuče, luda glava,

usta neće da otvara.

Umiljato kuče drijema,

al strpljenja doktor nema,

kamenom ga kucnu malo,

kuče njega za nos pravo!

Silan doktor plače, vrišti,

u naručje mami trči,

ona ne zna šta se zbilo,

što se kuče naljutilo.

Tek kad prođe silna frka,

pacijenta doktor pita:

što nijesi dobar bio,

pa te ne bih udario?

Htio sam ti, luda glavo,

pregledati zube samo,

a sad, čuješ jednu stvar,

zaključujem da si zdrav!

                       Svom "Doktoru"

           Baka Kova

HITNA POŠILJKA

HITNA POŠILJKA

Poslala Baka po brzom zeku

baš neobičnu poruku neku.

Zečiću dragi, vrlo je bitno,

poruku trebaš predati hitno.

Evo ti adresu i kućni broj,

ja jedva čekam povratak tvoj.

Unuka moja vrućicu ima,

boli je grlo, hvata je zima.

Nek pije ove čajeve fine,

boljka će od njih brzo da mine.

Kada se vratiš poklon te čeka,

ukusni kupus i šargarepa.

Poruku brzo odnese zeka,

tamo ga fino ugosti seka,

ručicom svojom napisa mala:

"Bakice draga, puno ti hvala!"

Presretan zeka do Bake dođe,

poruku preda i htjede da pođe,

ali mu Baka ljupko govori:

Izvoli poklon a sad odmori.

                  Svojoj Tinani

               Baka Kova

PAS I SJENKA

PAS I SJENKA

U baricu zagazilo kuče,

pa ga čudna razmišljanja muče,

svoju sjenku ugleda u vodi,

i pokuša da se razonodi.

Trči skače a voda ga prska,

al ne može da ugrize ništa,

ciči, skače od velike sreće,

ali sjenku uhvatiti neće.

Uporan je i štekće i reži,

ali sjenka skupa sa njim bježi.

Ne može se načuditi čudu,

ko to sa njim igra igru ludu.

Sunce mu se sa visine smije,

pa sve jače počinje da grije,

vjetrić jače zatalasa vodu,

al drugari ne žele da odu.

Sad kad vidje varka da je,
u sred mutne sjede bare,
pa se valja u plićaku;
Šta da radim tom luđaku?!!

                               Autor: Koviljka Bratić

TAMNA NOĆ

TAMNA NOĆ

O beskrajno duga noći,

provodim te u samoći,

tvoja tišina i tvoja tama,

umornu dušu dodatno smara.

Sve si sa tamnim velom obavila,

malene si zvjezdice sakrila,

pticama si zamračila pute,

pa sa strahom po granama ćute.

Sve u tami traži zračak nade,

da bar vjetar zakotrlja grane,

da ti veo pocijepa kleti,

sjaj mjeseca da mogu vidjeti.

Sini munjo, tamu presijeci,

udar groma noćas nek zaječi,

pa sablasnu prekinte tišinu,

da duševnu ispunim prazninu!

                             Autor: Koviljka Bratić

PISMO

PISMO

Pismo pišu dva nejaka bića,

vrlo tužna dva siva vrapčića,

šćućureni u rupi u zidu,

na listiću orahovom tvrdu.

Pismo pišu redovi im krivi,

neuredna slova na "hartiji",

nevješti im nejaki kljunići

nevolja ih odnedavno tišti.

Sivi kobac odnekud naluta

odnese im majku i proguta,

pa sad jadni nevoljni i gladni,

žive tužni, skriveni u tami.

Pišu pismo i za pomoć mole,

ako neko može da pomogne,

pa im suze nakvasiše slova,

sad moraju pisati iznova!

                              Autor: Koviljka Bratić

ČUDNA ZEMLJA

fotografija: https://www.google.rs

ČUDNA ZEMLJA

Kad jednom zauvjek odem

u zemlju bajki i snova,

nedostajaće mi vjetar 

i igra leprirova.

Za čudnu zemlju, daleku,

začaran tražim put,

neko je vješto sakrio

od rajskih vrata ključ.

U čudnoj zemlji bajki,

zakonom drugim sude,

vrtovi rajski cvjetaju

i ljudi vole ljude.

Šetaću poljima raja,

kao u bajci i u snu,

ovdje niko primjetit neće

da više nisam tu.

                          Autor: Koviljka Bratić

NA PROPLANKU

NA PROPLANKU

Na proplanku tamo nekom,

pokrivenom travom mekom,

što kamenji kroz nju vire,

male ševe gnijezda svile.

Tim proplankom šetam često,

po kamenju gazim vješto,

da ševama sretnim, malim,

meka gnijezda ne pokvarim.

Gdje ću sjesti kamen biram,

da se divim i uživam

kad iz gnijezda frknu male,

svoje ptiće da nahrane!

                        Autor: Koviljka Bratić

ČAROBNA JESEN

fotografija: https://www.google.rs

ČAROBNA JESEN

Dolazi jesen i u naš kraj,

toplog ljeta prestaje čar.

Lišće se žuti, polako vene,

a ptice male na jug se sele.

Slikarka kistom barata vješto,

na svakom listu nacrta nešto.

Dugine boje po gori slaže,

za svaku mjesto prigodno nađe.

I vjeverica kitnjastog repa,

s grane na granu po hrastu šeta.

Sakuplja žire šapama vješto,

za zimu treba pripremit nešto.

Pogrbljen seljak sa rodne njive

korakom teškim skuplja krompire.

zlatna je jesen veoma vješto

za poklon svakom spremila nešto:

školarcu knjige da znanje žanje,

a zeku lišće dušek da stare!

                Autor: Koviljka Bratić