MOJOJ KOMŠINICI
Pred tvojom kućom stojim,
i svaku put mi skoro zastane dah,
nekako spontano, u isti mah,
osjetim tugu, i bol i strah.
Upeklo majsko sunce,
prozorska stakla sjaju,
a tvoja su ulazna vrata
zarasla u gustu travu.
Avliju prekrile mahovine,
ogradom hrđa hara,
kapiju davno zatvorenu
danima niko ne otvara.
Odgovor tražim od moćnih sila,
zašto su tako htjele,
da posle tvoga odlaska,
sa tobom i tvoja loza svene.
Tešku ti sudbinu skrojiše zvjezde,
i mač ti dadoše ljut,
da sa njim živiš i stvaraš,
i krčiš životni put.
Vrijeme teče, život stvara,
zub vremena sve razara,
napuštena gledam zdanja,
teškom mukom sazidana.
Odgovor ne mogu nikako naći,
mada ga i sad od zvjezda tražim,
da barem malo u svojoj duši
ovu jezivu sliku ublažim.
Komšinici Ljubi
Autor: Koviljka Bratić
Нема коментара:
Постави коментар