SLATKO IZNENAĐENJE

SLATKO IZNENAĐENJE

Tri mačeta, slatka, mala,

jutros dobro naspavana,

poranila, sve u trku,

na jutarnju gimnastiku.

Za užitak zgoda prava,

sad će poći i do štala,

tamo im je pošla mati, 

nekog miša da uhvati.

Zastadoše ispred vrata,

zbunila ih s'mlijekom kanta!

Sad ne znaju šta da rade,

kako s'mlijekom da se slade?!

Iako su sitne, male,

snašle su se ipak same:

na ivici kante stoje, 

za doručak ništa bolje!

Gazdaricu boli glava,

mlatnula je repom krava;

i dok kravi kaznu daje,

za mlijeko i ne haje!

S'mlijekom se časte mace,

u toploj im pjeni šape,

i glavice do očiju,

dok kroz pjenu mlijeko piju!

                             Slike iz djetinjstva ...

                                     Mileti od Tašte s ljubavlju

UPLAŠENI ZEKA

UPLAŠENI ZEKA

Pod malim trnom,

u suvoj travi,

savio logu

siv zeko mali.

Ja nisam znala,

pa krenuh tuda

i uplaši se od mene 

ta mala glava luda.

Pospan i zbunjen

kroz trnje skače,

ne zna kud ide,

gdje će i šta će.

Žao je meni

malog zečića,

bojim se sretiće

staroga lisca.

Da li se snašao,

da li je živ,

ne znamo ni ja 

ni suvi trn.

                                                   Autor: Koviljka Bratić

HARTIJA

fotografija: https://www.google.rs

HARTIJA

O hartijo boje bijele

posestrimo ili sele,

s'tobom djelim osjećanja

i nikada nisam sama.

Tebi pričam kao drugu,

svoju radost ili tugu,

sve što tišti srce moje,

ti u grudi primaš svoje.

Osjećanja kriti neću

svaku tajnu tebi reć'u,

neka kažu sitna slova

šta osjeća duša moja.

Mjesto niske od đerdana

sitna slova ispisana,

kroz njih moje srce zbori

i kad pjeva i kad boli.

Osjećanja nisu lažna,

već ih takve život stvara

ruka drhti, slova piše

i kad pjeva i uzdiše.

O hartijo bjele boje

poklanjam ti rime ove,

da ne trunu na smetljištu

i ne gore na zgarištu.

                                  Autor: Koviljka Bratić

GODIŠNJICA

GODIŠNJICA

Pokušavam da ne patim,

znam, ne mogu da te vratim,

al mi podsvjest neda mira,

u ranjenu dušu dira.

Sto dvadeset dana prođe,

godišnjica braka dođe,

srce lome osjećanja,

uspomene i sjecanja.

U očima slike žive,

prava ljubav ne umire,

prohujali dani sreće,

godine ih odniješe.

Ja u život moram ići,

jer me zovu unučići,

neprestano baku traže,

tvoj odlazak da ublaže.

.

Kotrlja se suza vrela,

iskren osmjeh lice nema,

srce neće da prihvati

da se mora rastajati.

Čudna sila ljude stvara

sastavlja ih i rastavlja,

uzet' moraš što ti nudi

ona stvara, ona sudi!

                         Tebi, voljeni moj

                       Koviljka Bratić

NOĆNA TAMA

NOĆNA TAMA

Čudno ćuti moje selo malo,

nekom čudnom tamom omotano,

jos čudnijom tišinom u noći

jedva čekam kad će jutro doći.

Čin'te nešto zvijezde iz tame,

da nam vuci kera ne izmame

i pojedu u zanosnom piru,

šta će onda da para tišinu?

Probudi se vjetre uspavani,

treni lišćem na cerovoj grani

bar nek šušti, nek mi nadu daje,

da se moje selo ne predaje!

                                Autor: Koviljka Bratić

TAČKA!

TAČKA!

Dođe snaša pa mi veli:

"Javio se đešo meni. 

Još mi veli, vidi bruke,

nema vajde od nauke!"

Ja ti velim, moje zlato,

stavi Tačku! danas na to,

nek talase mozak sravna,

da isplovi lađa znanja!

Pa mi sutra, blago meni,

usidrenu lađu kreni,

i k'o mornar pučinama,

ti zaplovi formulama,

pod zastavom srca moga,

s blagoslovom od Gospoda!

         Svom Miku

Kovan

ŽEGA

ŽEGA

Mojoj duši vjetrić prija,

po poljani kad ćarlija,

a iz oka pogled blista

brežuljaka brojim trista.

Vazduh rijedak, gle miline-

jasno vidim sve planine,

i usidren oblak bijeli

što na vrhu Vralta sjedi.

Iznad mene klikću orli,

pod nogama kamen gori,

gušter se u šušnjar sklanja,

zmija bježi u vrh granja.

Od žeđi su ptice male,

po šumama ućutale,

požutjela svela trava,

i gora se smežurala.

Nad bunarom presahnulim

grakće gavran s jatom svojim,

oni kapcu vode traže,

kljun i krila da ovlaže.

Sunce žari, gori zemlja,

presušila brojna vrela,

tri mjeseca kiša nije

orosila rodne njive!

                Autor: Koviljka Bratić

GUŠTER

fotografija: https://www.google.rs

GUŠTER

Zbunio se jedan gušter mali,

dok je ček'o mušice u travi,

kad je tavom nagazila koza,

pa se pita kakva je nezgoda?

Tamo, amo, tumara kroz travu,

ne zna gdje će da uvuče glavu,

nigdje nema kamena ni rupe,

da se spasi od velike muke.

U brzini vijuga kroz trnje,

neka bodu, samo da se skrije,

pa će poslije, kad opasnost prođe,

do kućice polako da dođe.

                Autor: Koviljka Bratić

PRIRODNA IDILA

fotografija: https://www.google.rs

PRIRODNA IDILA

Odmara mi danas duša,

kreketanje žaba sluša,

razigrane u ubliću

jedna drugoj priča priču.

Po ubliću alge plove,

pa im daju izazove

čas zarone, čas iskoče,

potom gromka pjesma počne.

Vjetrić pirka, sve polako,

talasa se voda tako,

punoglavce male štiti

da ih zmija ne uhiti!

Bjelouška digla glavu,

pa uživa na lokvanju,

i da vidiš njene sreće

vilin konjic kad naleće!

Jezikom mu savi krila,

doručak je obavila,

sad neka je vjerić ljulja,

dok još koji ne dozuja.

Neprestano vreva, graja,

u ubliću, od stanara,

poštovat se zakon mora 

i tu nema pogovora!

                    Autor: Koviljka Bratić

MAJKA

MAJKA

Potrošila Majka vrijeme,

proširene stekla vene,

od reume kišu bola,

dižuć' jato sokolova!

Sokolići klikću milo

dok im ne ojača krilo,

tad k'o duga poslije kiše,

ispod sunca odletiše.

Sokoliće želja vuče,

da od rodne odu kuće,

u duši im želja gori,

da pronađu život bolji.

U daljini jato kruži,

s ljudima se dobrim druži,

svako sebi gnijezdo svija,

tamo gdje mu duši prija.

Sokolova jato leti,

pokadkad se Majke sjeti,

dok na pragu ona čeka,

da navrate iz daleka.

Sad joj suza oko muti,

evo cvjeta božur žuti,

nema volju da ga bere,

ostarele ruke njene.

Cvjetaj moja ružo žuta,

prospi sjeme pokraj puta,

možda će te jednog dana

opet brati ruka mala.

Majka sijede plete kose,

čežnja je i sjeta nose,

jedra širi, raju plovi,

gdje će dušu da odmori.

                      Autor: Koviljka Bratić

LIJINA BRIGA

fotografija: https://www.google.rs

LIJINA BRIGA

U šumark, pokraj puta,

sakrila se lija žuta,

pa je teška briga mori,

od gladi je stomak boli.

Zima došla, snijeg pao,

kokošinjce zatrpao,

kupus obran, njiva pusta, 

za zekom joj pljušte usta.

A sad joj i veća briga-

 vidi lovca na vrh brda.

Nikud ne sme da se makne,

da je metak ne dotakne.

Dvije su joj sive vrane,

dodatno na muku stale,

iznad njene gaču glave,

k'o da starog lovca mame.

Kud će, šta će, nezna sama,

pretvara se k'o da spava,

dok opasnost prođe ova,

lukavstvom se služit' mora.

Autor: Koviljka Bratić

MOME ČEDU

MOME ČEDU

Čedo moje iz velikog grada,

o tebi sam mislila baš sada,

sivi golub na prozorče stiže,

ja sam znala da od tebe ide.

Milo guče, mokro perje gladi,

šepuri se i braću ti traži,

a oni su sa tatom u gradu,

prenijeću poruku da znadu.

Kod nas danas toplo sunce sija,

k'o da juče nije bila zima,

snijeg se topi, a ptičice lete,

opadaju ledenice klete.

Vjetra nema, umoran pa drjema,

i sunce se na počinak sprema,

a ja vama šaljem po zrakama

topli pozdrav sa našega kraja!

          Svojoj Anjuški

   Baka Kova

ZIMSKO SUNCE

ZIMSKO SUNCE

Zubato se sunce smije,

kroz oblak sniježni, bijeli,

i svakom živom biću

toplinu svoju dijeli.

Promrzli vrabac mali,

krioca podig'o laka

i njega jutros grije

toplina sunčevog zraka.

Seljaci brzo rade

i hrane svoja stada,

koriste svaki trenutak

sunčanog zimskog dana.

A jatu sivih golubova

na suncu perje se zlati,

nose ti poruku moju,

nadam se da će te naći!

                              Autor: Koviljka Bratić

                 

BOLNA TIŠINA

uspomene ...

BOLNA TIŠINA

U tišini jedne tamne noći,

čekajući kad će struja doći,

kraj šporeta u kućerku malom

sa noćnom se razgovaram tamom.

Žiži stara petrolejka lampa,

plamen žuti nešto se varaka,

pomrčina, samo zvjezde male,

ponekad se pojave iz tame.

Svud tišina, sve nijemo ćuti,

nit' vuk vije, nit' pas laje žuti,

niti lisac kriješti u gaju,

nit' buljina proviruje glavu.

Selo malo, nekad puno graje,

sad polako, nečujno nestaje.

Samo starci čekaju sudbinu,

da u vječnu utonu tišinu!

                   Autor: Koviljka Bratić

KRIVAC

KRIVAC

Priroda je svemu kriva

što Majkama ne da krila,

pa da mogu da polete

svoju djecu da posjete.

Priroda je opet kriva

što vas gledam u snovima,

i pomislim java da je,

pa mi snovi košmar prave.

Starački su teški dani,

još kada se čežnja javi,

i zalupa srce jače,

Majka mora da zaplače.

Prirodno je i od Boga,

da odete s'praga moga,

tamo gdje vas život zove,

uz mog srca blagoslove!

Ja prirodu opet karam,

dok sa vama razgovaram,

što Majkama nije dala

lepršava krila mala!

                 Svojoj djeci

                                    Autor: Koviljka Bratić

MIŠOLOVKA

fotografija: https://www.google.rs

MIŠOLOVKA

Mišolovka, sprava fina,

izmišljena od davnina,

u svakome ćošku stoji,

svaki miš se od nje boji.

Kad proviri glavu mija,

kuhinjska mu klima prija,

pa slanine glocne malo

ona škljocne za vrat pravo!

Ciju, ciju, mijo cikne,

žica steže, mijo crkne,

drugi vidi šta je bilo,

pa bjež' natrag, crni mijo!

     Autor: Koviljka Bratić 

NOĆNA ČAROLIJA

fotografija: https://www.google.rs

NOĆNA ČAROLIJA

Noć je hladna, tiha i nijema, 

sve do zore pokrivače plela,

da pokrije brda i proplanke,

livadice, njive i šumarke.

Svjetlio joj mjesec sa visine,

zvijezde joj pomoćnice bile,

tanke su joj razvlačile niti,

svojim čarom zemlju da okiti.

Sve utegla ledenim pojasom,

nikome se ne oglasi glasom,

pa umorna, u osvitu zore,

na počinak do večeri ode.

                                          Autor: Koviljka Bratić

NE TUGUJ SRCE!

NE TUGUJ SRCE!

Ne tuguj srce, zacjeljuj' ranu,

okreni drugu životnu stranu.

Ožiljak rane boljeće vječno,

ipak se mora mijenjat' nešto.

Stasaju ruže i neveni zlatni,

okreni stranicu, tako ne pati!

Tvoje su suze kristalno čiste,

zato ih nemoj prosipat' više.

Kad sunce zađe, nastane tama,

i zora ponovo dolazi sama.

I ti se srce okreni zori,

zacjeljuj' ranu koja te boli!

                                      Autor: Koviljka Bratić

PASTIR

PASTIR

Putuju oblaci sivi,

nošeni krilima vjetra,

dok pastir brežuljcima rosnim,

sa stadom polako šeta.

Umoran i mokar, jedva

nogu za nogom vuče,

a topla, sitna kišica,

sve jače i jače tuče.

Nemirno stado vrlja,

trčkara tamo-amo,

ne da se umiriti

ni malo, al baš ni malo!

Sunce je danas, izgleda,

uzelo slobodne sate,

neda zracima svojim

pastiru na tren da svrate.

Sad sivi oblak cvjetiću

govori da krunu otvori,

neka se ne plaši kišice,

ona mu pere latice.

I dan polako izmiče,

umoran pastir uzdiše,

i stado vraća do tora, 

za danas dosta umora!

                             Autor: Koviljka Bratić

ŽIVOTNA DUGA

fotografija: https://www.google.rs

ŽIVOTNA DUGA

Život je varka i ništa više,

baš kao duga poslije kiše.

Život se začne u kapi vode,

potom se bića bezbrižna rode.

Nebeska sila dalje ih vodi,

duginim lukom sunce ih bodri.

A na sredini duginog luka

svakoga čeka nečiija ruka.

Blista u luku svjetlosti njene,

pa se putanjom spuštati krene.

Nečujno, tiho, stigne do kraja,

tad mu se duga izgubi sjajna.

Oblak je prekri, nema je više,

umorno biće presta da diše.

Kristalne kapi čarobne duge,

stvaraće ponovo potomke druge.

I istim lukom kristalnog sjaja,

ići će će stazom do svoga kraja.

                Autor: Koviljka Bratić