ŽEGA
Mojoj duši vjetrić prija,
po poljani kad ćarlija,
a iz oka pogled blista
brežuljaka brojim trista.
Vazduh rijedak, gle miline-
jasno vidim sve planine,
i usidren oblak bijeli
što na vrhu Vralta sjedi.
Iznad mene klikću orli,
pod nogama kamen gori,
gušter se u šušnjar sklanja,
zmija bježi u vrh granja.
Od žeđi su ptice male,
po šumama ućutale,
požutjela svela trava,
i gora se smežurala.
Nad bunarom presahnulim
grakće gavran s jatom svojim,
oni kapcu vode traže,
kljun i krila da ovlaže.
Sunce žari, gori zemlja,
presušila brojna vrela,
tri mjeseca kiša nije
orosila rodne njive!
Autor: Koviljka Bratić
Нема коментара:
Постави коментар