MAJKA

MAJKA

Potrošila Majka vrijeme,

proširene stekla vene,

od reume kišu bola,

dižuć' jato sokolova!

Sokolići klikću milo

dok im ne ojača krilo,

tad k'o duga poslije kiše,

ispod sunca odletiše.

Sokoliće želja vuče,

da od rodne odu kuće,

u duši im želja gori,

da pronađu život bolji.

U daljini jato kruži,

s ljudima se dobrim druži,

svako sebi gnijezdo svija,

tamo gdje mu duši prija.

Sokolova jato leti,

pokadkad se Majke sjeti,

dok na pragu ona čeka,

da navrate iz daleka.

Sad joj suza oko muti,

evo cvjeta božur žuti,

nema volju da ga bere,

ostarele ruke njene.

Cvjetaj moja ružo žuta,

prospi sjeme pokraj puta,

možda će te jednog dana

opet brati ruka mala.

Majka sijede plete kose,

čežnja je i sjeta nose,

jedra širi, raju plovi,

gdje će dušu da odmori.

                      Autor: Koviljka Bratić