PREDVEČERJE
Predvečerje, jednog snežnog dana,
sve nekakva pritisnula tama,
pa mi strašne postadoše šume,
strah i jeza nekakva me uze.
Iza gordih, namrštenih šuma,
oblak čudan po nebu tetura,
u daljini nazirem planinu,
s jedne strane Triglav i Sominu,
s druge strane, nekud se protegle
Đed planina i Babino stijenje.
O večeri što prostireš tamu,
zar ne misliš name, Majku staru?!
Hrabro srce stegni Mati!
I ne smiješ zaplakati,
dok amanet čedu daješ
i na dalek put ga šalješ!
Autor: Koviljka Bratić
Нема коментара:
Постави коментар