PRVOMAJSKI URANAK

PRVOMAJSKI URANAK

Čuvam krave visoko u strani,

tu su nekad moji mališani

prvomajsku palili bakljadu,

a gle danas - svi žive u gradu!

Oko mene leptirići mali,

sa zrakama sunca okupani,

svoja laka treniraju krila,

i njih nekud odmami daljina.

Krave lome izdanke cerove,

i snažnim ih vilicama drobe,

a sunčani vragolasti zraci

po njihovoj igraju se dlaci.

Samo kadkad zakriješte vrane,

i prelete od grane do grane,

ili gušter u lišću zašušti;

selo malo polako opusti.

Pletem prsluk od starijeh pređa,

kad zahladi da ugrijem leđa,

i ognjišta napuštena brojim,

dok na brdu iznad sela stojim.

Smjenjuju se proljeća i zime,

oranice zarasle u trnje,

niko više ne priprema vatre,

rjetki starci ostaju i pate.

Eto tako, ko sa krila vjetra,

ponese me i rastuži sjeta,

pa ne mogu da zadržim suze,

neka teku dok sjećanja kruže.

                              Autor: Koviljka Bratić