NEIZVJESNOST

NEIZVJESNOST

Uz postelju Majke moje,
čekala sam često zore,
kad me bolna počne zvati,
ponude joj moram dati.

Ne prestajem molit' Boga,
svemoćnog i jedinoga,
od bolesti da je otme;
"Nejaki smo, molimo Te!"

Klonulo joj vitko tjelo,
lice bolom ispijeno;
bol popusti, ona plače,
pa cijepa srce naše.

Noći duge, lapma cili,
zaspali joj ptići mili,
sve od mene redom mlađe,
braćo, sejo, šta nas snađe?!

Što sudbina tako mora,
da ostavlja puno bola?
Bića mala i nejaka,
pate, plaču usred mraka.

Majko naša, molimo te,
ne daj da te bolest otme,
nemoj tvoje mališane,
ostaviti usred tame.

Rujna zoro i bijeli dane,
nemojte nas ostavljati same,
miloj Majci da gledamo muku,
otmite je bolesti iz ruku!


Mojoj voljenoj majci
            Autor: Koviljka Bratić