RUŽI
Veni Ružo, što cvjetaš kraj puta,
moja te je zasadila ruka,
da mi cvjetaš, da mi miris širiš,
a danas ti kažem da ne živiš.
Ružo moja, sutra moram poći,
i zadugo ne mogu ti doći.
Zalivat te neće moja ruka,
idem liječit oboljela pluća.
Ružo moja, žao mi je jako,
al šta mogu, mora biti tako,
u daljini, kraj postelje bjele,
svakog dana misliću na tebe.
Ja se nadam, bolest će me proći,
Ružo moja pa ću tebi doći,
zalivat' te i odstranit grane,
što bez vode uvenuše mlade.
Ružo moja, ne ljuti se na me,
obje ćemo nosit iste mane,
moja pluća i tvoje grančice,
oboljele bez bistre vodice.
Autor: Koviljka Bratić
Нема коментара:
Постави коментар