"STARA ŠKOLA"

STARU ŠKOLU ruši vrjeme,

moju dušu uspomene.

Pokušavam pronać' dane

osmjeh duši da izmame.

Lažni osmjeh, šta mi vrijedi,

dani idu, život blijedi.

STAROJ ŠKOLI boja pala,

oronula, nema sjaja.

Cvijet cvijetu društvo pravi,

eno, niču na poljani;

Lasta s'lastom stigla s'juga,

a meni se starost ruga.

Zaćutalo selo malo,

i ono je ostaralo;

a uporno kiša pljušti

i uvelo lišće šušti.

Nijemo gledam u daljinu

i pogledom pratim ždrale,

dok im laka krila služe

neka sretni nebom kruže!

I kada mi oči zgasnu,

ponijeću sliku jasnu

sitnog cvjeća i poljane,

toplog doma - "ŠKOLE STARE"!

                                 Autor: Koviljka Bratić