RODNOM KRAJU
Odvede me na brežuljak želja,
da osmotrim vidike mog sela,
da pogledam vrleti i brda,
što djetinjstvo provedoh u njima.
Na suncu se litice sijaju,
nad njima se orlovi vijaju,
raširili svoja moćna krila
pa ponosno klikću sa visina.
Gledam Gradac, visoku stijenu,
gdje se sada gavranovi legu,
tu su nekad, pričaše mi majka,
odmarale vile iz oblaka!
Sve je isto, što priroda daje,
ali nešto srcu nedostaje.
Nema pjesme sem cvrkuta ptica,
umuknuo jecaj medenica.
Ne dime se na kući odžaci,
ne skakuću na livadi janjci;
Putevi ti zarasli u trnje,
stanari ti vukovi i srne.
Nek ostane zapisano negdje,
selo moje, da se sjećam tebe!
Tvoga vrelog kamena i krša,
rodne kuće i starog ognjišta.
Autor: Koviljka Bratić
Нема коментара:
Постави коментар